Postati mama može donijeti mnogo različitih emocija: sreću, umor, strah, osjećaj nesigurnosti, ali i trenutke tuge. Važno je o tome razgovarati, osobito kada se čini da ta tuga ne prolazi.
Baby blues i postporođajna depresija nisu isto
U prvim danima nakon poroda prilično je česta pojava takozvanog baby bluesa: može se očitovati pojačanom plačljivošću, razdražljivošću, melankolijom i povećanom emocionalnom osjetljivošću. Povezan je i s velikim fizičkim, hormonalnim i emocionalnim promjenama koje slijede nakon rođenja djeteta te se u većini slučajeva spontano povlači unutar prvih 10 do 15 dana.
Postporođajna depresija, s druge strane, stanje je mentalnog zdravlja koje može biti intenzivnije i dugotrajnije. Ne znači samo biti tužna ili imati loš dan: može utjecati na način na koji mama doživljava sebe, svoje odnose s drugima i svakodnevni život sa svojom bebom.
Može se pojaviti u tjednima ili mjesecima nakon poroda, a u nekim slučajevima i kasnije tijekom prve godine. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, više od 10 % žena tijekom trudnoće ili nakon poroda suočava se s depresijom.
Kako se može manifestirati?
Ne postoji samo jedan način na koji se postporođajna depresija može manifestirati. Među mogućim znakovima su:
-
tuga, osjećaj praznine ili učestalo plakanje;
-
gubitak interesa ili zadovoljstva u stvarima koje su prije donosile radost;
-
snažan osjećaj krivnje ili nedostatnosti;
-
poteškoće u stvaranju osjećaja povezanosti s vlastitom bebom;
-
razdražljivost ili dugotrajna tjeskoba;
-
izrazit umor i poteškoće u brizi o sebi;
-
značajne promjene u spavanju ili apetitu;
-
poteškoće s koncentracijom ili obavljanjem uobičajenih svakodnevnih aktivnosti.
Ponekad mama može nastaviti obavljati sve svoje svakodnevne obveze i izvana djelovati kao da se savršeno nosi sa situacijom. No to ne znači da se iznutra osjeća dobro.
I ono najvažnije: imati postporođajnu depresiju ne znači biti loša mama.
Tražiti pomoć ne znači doživjeti neuspjeh
Postporođajna depresija stanje je koje se može prepoznati i liječiti. Liječenje može uključivati psihološku ili psihoterapijsku podršku te, kada je potrebno, terapiju lijekovima prema procjeni stručnjaka. Odabir liječenja ovisi o individualnoj situaciji.
Prvi korak može biti jednostavno reći nekome kako se osjećaš: partneru, osobi od povjerenja, svojem liječniku, primalji, ginekologu ili psihologu.
I osobe koje su uz novopečenu mamu mogu pomoći: slušati bez osuđivanja, ponuditi konkretnu pomoć i, ako je potrebno, potaknuti je na razgovor sa stručnjakom.
Ne treba čekati da situacija postane nepodnošljiva kako bi se potražila pomoć.
Ako se pojave misli o samoozljeđivanju ili ozljeđivanju djeteta, važno je odmah potražiti pomoć zdravstvenog stručnjaka ili se obratiti hitnim službama.
Zašto je važno govoriti o tome?
Majčinstvo nema samo jedno lice i ne bi se trebalo živjeti prema očekivanju da mama uvijek mora biti sretna, zahvalna i sposobna sama se nositi sa svime.
Ponekad je najvažnije čuti samo ovo:
„Ono kroz što prolaziš zaslužuje da te netko sasluša. I ne moraš kroz to prolaziti sama.”
